blade777

ponedjeljak, 28.11.2011.

Demokracija u kakvoj želim živjeti

U jeku smo zahuktale političke borbe za mandate u najsvetijem hramu demokracije u Hrvata-Hrvatskom saboru.
Svašta se može čuti, u toj borbi za vlast, od jednih i od drugih. Za mene su jedni oni koji su do sada participirali u vlasti, a drugi oni koji iz kojekakvih razloga nisu sudjelovali u dosadašnjim vlastima.
Ja navijam za ove druge, i u takvom će ozračju biti sačinjen ovaj post(pristranom), pa preporučam svima onima koji su do sada kreirali politička kretanja u Hrvatskoj, da se poštede svega neugodnog što će na svoj račun pročitati, te da potraže neko drugo mjesto za smiraj duše.
Milosti kod mene neće dobiti.

Neću pisati o onome što sam ja propatio, i o onim događajima koji su uzrokovali da većina građana ove zemlje ne žive onako kako bi trebali, to je zaista prošlo svršeno vrijeme, i ništa više to vrijeme ne može vratiti.
Pisati ću o onome što je sada pred nama i o svim onim težnjama koje ja kao prosjećni hrvatski građanin intuitivno osjećam.
Osjećam da većina građana ove zemlje ne želi vidjeti u vlasti one koji su doveli do teške situacije u kojoj se većina nas nalazi.

“Problem je nemoguće riješiti na istoj razini svijesti onih koji su taj problem uzrokovali.”
Poslušajmo najboljeg od najboljih znanstvenika. Udjelimo crveni karton onima koji to uistinu zaslužuju.

Osjećam da većina građana želi korijenite promjene, kako sistema, tako i načina nadzora tog sistema.
Demokracija u svojem najvišem nivou postojanja, omogućuje striktnu kontrolu poslanika od strane onih koji su im svojim glasovanjem omogućili mandate.
Ne znači ništa izači na izbore i glasovati za nekoga tko će potom raditi po svome. To je neki devijantni oblik autokracije koji je oformljen zlouporabom demokracije.
Takav sustav, nažalost, mi danas u Hrvatskoj imamo priliku svakodnevno promatrati, a istovremeno moramo živjeti u tom nakaradnom sustavu.
Uistinu puno toga ne valja, ali to što ne valja nije dobro samo za većinu građana. A tko još uopće danas od svih uhljebljenih političara brine za većinu(osim onda kada demagogijom treba doći do glasova)?
Nitko od njih, sami sebi su svrha-njima je zapravo jako dobro. I to ti je neka demokracija, bolje da je uopće nema.
Ja dajem glas za sve druge, koji do sada nisu predstavljali vlast, a nadam se da će stvoriti veliku koaliciju i onemogućiti HDZ-u i SDP-u da nastave dalje sa pogubnom politikom za većinu građana ove zemlje.
Intuitivno osjećam da je to za sve nas(većina koja se nije okoristila spregom s vlašću)najbolje rješenje. Do sada me taj intuitivni osjećaj nikada nije prevario, a zahvalan sam Bogu što mi je taj osjećaj dao.
No, mogu li ti novi ljudi napraviti tako velike promjene?
Sami zasigurno ne, ali uz pomoć svih nas koji ćemo im podariti glas, zajedničkim snagama, oni i mi, zajedno, možemo učiniti jako puno.
Gledam buduće predstavnike građana u konstantnoj vezi sa onima koje predstavljaju, a barem jednom godišnje i svojevrsni zbor birača i predstavnika u Saboru.
Ne želim ih samo gledati putem medija, tako im ne mogu dobaciti koji truli paradajz(ako ne budu radili kako treba).


To je demokracija kakvoj ja težim, a jedino sistem koji će niknuti iz takve demokracije, može biti sistem po volji većine građana Lijepe Naše.
Želim gledati i živjeti sistem u kojem će se ama baš svaki komad trulog voća i povrća iskoristiti na najbolji način(da završi u glavama svih onih koji ne obavljaju dobro svoj posao aktivnog političara).

Tada ćemo se, ako ništa drugo, barem dobro zabavljati.

srijeda, 28.09.2011.

VELIKE PRIJEVARE I MALI NARODI

Svuda gdje ima života ima i prijevare, malverzacija i lova u mutnom. Da bi bilo prevaranata, trebaju postojati oni koji se daju prevariti. Sve je još nekako podnošljivo, dok sam sustav ne počiva na prevarantskom modelu. Teško je pojašnjavati nevaljali sustav, onim ljudima kojima takav sustav odgovara. Jer, za prevarante je to idealan sustav, ta omogućava im lagodan život.

Socijalistička revolucija koja se je događala tijekom Drugog svjetskog rata na prostoru Lijepe naše, ispada , zahvaljujući djeci komunističkih komesara, velikom prijevarom.
Gospodarski potencijali koji su bili u vlasništvu privatnika, nacionalizirani su, a onda nakon 45 godina, ponovo privatizirani, samo su sada dati u ruke nekim novim kapitalistima, djeci komunističkih komesara.
Interesantno je kako ih nije sram sada biti kapitalistima, a čitav život su oni i njihovi očevi zagovarali borbu za društveno vlasništvo. Kapitalisti su im bili smrtni neprijatelji, ali kapital ne, to s kapitalom je kakti ok. Bitno je da imaš neko vlasništvo, nema veze što si čitav život zagovarao socijalizam i što je to tvoje “vlasništvo” prethodno otuđeno pravim vlasnicima.
Sada ćeš, ulaskom u nekakvu kapitalističku Uniju, dobiti blagoslov da postaneš pravi kapitalist.
Sveta vodica korporacijskog kapitala, oprati će sve grijehove otimaćine na ovim prostorima.
Koje li zablude?
Realni kapitalisti, svoje su bogatstvo ostvarili dugogodišnjim gospodarenjem tim blagodatima(nije im palo u ruke preko noći).
Takvi se mogu samo nasmijati ovim smješnim pokušajima bivših socijalista(hrvatskih kapitalista). Pojesti će ih bez kruha i soli, a potom povratiti i zakopati u zemlji gdje su kvazikapitalisti ishodovali svoje velike prijevare.
Što vlastodršci čine u takvoj stvarnosti?
I u njihovoj stvarnosti je prevarant i destruktivac(anarhist), svaki onaj koji želi promjenu takvog stanja i svatko tko u javnost iznosi ozbiljne nepravilnosti sustava(buni građane,"talasa").
Uvjek će vam reći: Imate zastupnike u Saboru i možete im predstaviti svoje ideje, a onda ih kazniti svake četiri godine.
Zašto bi uhlebljeni političari željeli mijenjati sustav? Pa njima je zapravo jako dobro, ne žele nikakve promjene.
Neozbiljno je uopće razmišljati o nalaženju eventualnih lidera u trenutnoj aktivnoj politici.

Bi li vi željeli nekakve promjene, u stvarnosti gdje imate tri puta više sredstava na raspolaganju od trenutnog prosjeka u Lijepoj našoj? Pa u takvoj stvarnosti osjećate se poput monarha. Zašto bi onda učinili nešto za druge, a na svoju štetu?
Zasigurno bi morali prethodno izgubiti razum.

Kretanja u narodu koja trebaju ostvariti boljitak za većinu građana ove zemlje, trebaju krenuti iz mase 95% obespravljenih i prevarenih.
Takve obespravljene nećete naći u aktivnoj politici, a nalaze se u skupini 95% građana ove zemlje. To su žrtve beskrupuloznih grabežljivaca, prevaranata i naprosto žrtve ljudi uspavanih il’ izgubljenih duša(žrtve 5% prevaranata).
Nadalje, zastupnike treba tražiti među uspješnim ljudima(iz svih sfera društva).
Ne treba ih otrgnuti iz njihovih dotadašnjih aktivnosti, nego kroz volontiranje uključiti u aktivnu politiku, u protivnom će sve opet poprimiti korupcijski i autoritativni karakter(suprotnost realnoj demokraciji).
Korupciju je moguće odvojiti od sustava, jedino na način da kapital i prizemne interese kapitala odstranite iz politike.

U sadašnjoj situaciji je pristupanje Hrvatske EU, a po uvjetima koji proizlaze iz Pristupnog ugovora, štetno za većinu građana ove zemlje.
Korporacije diktiraju način poslovanja, odredile su svoje pripuze u Hrvatskoj i žele zadržavanje statusa Quo.
Ugovor je ultimativnog karaktera, a zbog toga postaje ultimatum, a ne kako se želi predstaviti, sporazumni ugovor.

Niti smo mi u situaciji da pristajemo na ultimatum, niti je Unija u stanju da diktira ultimatum.
Pristupanje Zajednici suverenih europskih naroda da, ali ulazak u ovakvu ulitmatima sklonu Uniju NE.

četvrtak, 16.06.2011.

Obmane i obećanja Svetog rimskog carstva

Tisućama godina stvarala se težnja stvaranja velikog carstva(reicha), u kojem bi se ostvarilo sotonsko carstvo tame. U tim težnjama realizirali su se najgori zločini u povijesti čovječanstva.
Sveto rimsko carstvo i nije tako sveto kakvim ga se uporno željelo prikazati.

Prvi reich(Karlo veliki). Od 25 decembra 800 godine, sve do 1806 Njemci su uspješno proširili svoj utjecaj uz pomoć katoličke crkve. Drugi Reich je proglašen u Versaju, 18. siječnja 1871, poslije poraza Francuske. Ovo je uglavnom bio rezultat Otta von Bismarcka, njemačkog najprominentnijeg državnika 19. Stoljeća . Treći Reich je trajao od 1933. do 1945. i zasnivao se na nacionalsocijalizmu, odnosno nacizmu.

U današnjem vremenu nadmoćni narodi pokušavaju realizirati prevlast nad europskim ozemljem tzv katastarskim ratom(realizacijom vlasništva što više posjeda).
Vladavinom četiri naroda ( Njemačka, V Britanija, francuska i Italija), ostvaruju se zajedničke težnje svih dosadašnjih hegemona europskog kontinenta.
Četiri jahaća velikog carstva imaju glavnu riječ u kreiranju politike EU.
Rimskim ugovorom udaren je temelj novom carstvu EU.

(potpisan je u Rimu 25. ožujka 1957., obično se rabi naziv Rimski ugovor). Taj ugovor je Lisabonskim ugovorom preimenovan u Ugovor o funkcioniranju Europske unije,
Lisabonski ugovor je potpisan u glavnome portugalskome gradu 13. prosinca 2007. (potpisali su ga čelnici svih 27 država članica EU). Njegovo stupanje na snagu predviđalo se 1. siječnja 2009.
Lisabonski ugovor je iznimno važan za Hrvatsku, državu kandidatkinju za punopravno članstvo u EU taj ugovor će stupiti na snagu prvoga dana sljedećega mjeseca nakon što se u depozitara (Vladi Talijanske Republike) pohrani zadnja ratifikacijska isprava.

(izvor prijevoda lisabonskog sporazuma kojeg je sačinio Zavod za znanstveni i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Splitu)


Uvidom u Lisabonski sporazum i pronalaženjem članaka istog sporazuma, pokušati ću navesti neke od nepovoljnih i štetnih činjenica, kojih bi svi mi u Hrvatskoj prije izlaska na referendum trebali biti svjesni.

Prezentirane opaske su isključivo moje mišljenje i ne služi kao nagovor niti kao moguće usmjeravanje. Svatko ima odlučiti po vlastitoj savjesti.

Članak 2.(Lisabonski ugovor)

1. Kad se Uniji Ugovorima daju isključive nadležnosti u određenom području, samo Unija može izrađivati i donositi pravno obvezujuće akte, dok države članice to mogu činiti samostalno samo ako ih za to ovlasti Unija ili radi provedbe akata Unije.
2. Kad se Uniji Ugovorima daje nadležnost koju ona u određenom području dijeli s državama članicama, pravno obvezujuće akte u tom području mogu izdavati i usvajati Unija i države članice. Države članice svoju nadležnost ostvaruju u onoj mjeri u kojoj je Unija ne ostvaruje. Države članice svoju nadležnost ponovno ostvaruju u onoj mjeri u kojoj je Unija odlučila svoju nadležnost prestati ostvarivati.


Članak 2. Ustav RH;

Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.

Članak 22.(Lisabonski ugovor)

1. Svaki građanin Unije, koji prebiva u državi članici čiji nije državljanin,ima
pravo glasovanja i kandidiranja na lokalnim izborima u državi članici u kojoj
prebiva pod jednakim uvjetima kao i državljani te države.

Porazna činjenica za Hrvate, kojih je 1% od ukupnog broja stanovnika EU(oko 500 miliona)

Članak 123.(Lisabonski ugovor)

1. Zabranjuju se kreditna prekoračenja i ostale vrste kreditnih pogodnosti
pri Europskoj središnjoj banci ili središnjim bankama država članica (u daljnjem tekstu „nacionalne središnje banke“) u korist institucija, tijela, ureda i agencija Unije, središnjih vlada, regionalnih, lokalnih ili drugih javnih vlasti, ostalih tijela koja djeluju na temelju javnoga prava, ili javnih poduzeća država članica, kao i otkup neposredno od njih dužničkih instrumenata od strane Europske središnje banke ili nacionalnih središnjih banaka.


To je za sve nas nemoguća misija, pogotovo u trenucima kada godišnje u sustavu zdravstvenog i mirovinskog osiguranja nedostaje oko 40 milijardi kuna.
Za lokalnu upravu i samoupravu godišnje nedostaje oko milijardu kuna.

Od ukupno 800 miliona eura godišnje koje bi Hrvatska kao pomoć trebala početi dobivati šest mjeseci nakon punopravnog članstva, prve će godine dobiti tek 25%, druge 30%, a treće tek 35% od tog iznosa.
Obaveze uplate Hrvatske u zajednički proračun EU ostaje najmanje 600 miliona eura godišnje, a to je puno veći iznos od onih famoznih 25,30 i 35%.

Navedene informacije preuzete su sa stranica tima EU, koji djeluje u Hrvatskoj

Drugim riječima; EU ne zanima manjak u proračunu; naš problem, naš trošak, a ujedino Unijii dobar povod za rezanje i ograničavanje korištenja predpristupnih fondova(Uvijek mogu kazati; niste se držali lisabonskog sporazuma-slijede vam restrikcije).

Ostaje nam samo mogućnost rješavanjem postojećeg manjka dodatnim zaduživanjem i nepovoljnim kreditima.
Znači da ćemo i dalje tonuti u dužničko ropstvo, ma koliko nam obećavali med i mlijeko iz fondova EU(obećanja, ludom radovanja).

Članak 126.(Lisabonski ugovor)

1.Države članice izbjegavaju pretjerane državne deficite.
9. Ako država članica ustraje u nepostupanju po zadanoj preporuci Vijeća,
Vijeće može odlučiti da obavijesti državu članicu da, unutar zadanog razdoblja, poduzme mjere za smanjenje deficita koje Vijeće smatra nužnim da bi se riješila nastala situacija.
U tom slučaju Vijeće može zatražiti da dotična država članica predaje izvješća u skladu s određenim rasporedom kako bi se pratila nastojanja određene države članice.
10. Pravo na poduzimanje mjera iz članaka 258. i 259. ne može se ostvariti u okviru stavaka 1. do 9. ovog članka.
11. Sve dok država članica ne ispuni uvjete odluke donesene u skladu sa stavkom 9., Vijeće može odlučiti da primijeni, ili čak pojača jednu ili više navedenih mjera:
– tražiti od dotične države članice da objavi dodatne podatke, koje odredi
Vijeće, prije nego izda obveznice i vrijednosnice,
– pozvati Europsku investicijsku banku da ponovno razmotri politiku
posudbe dotičnoj državi članici,
– zatražiti od dotične države članice da Uniji priloži beskamatni polog
u odgovarajućem iznosu sve dok se, po mišljenju Vijeća, prekomjerni
deficit ne ispravi.
– odrediti globu u odgovarajućem iznosu.


To su samo neke naznake da nam je već na samom početku onemogućen razvoj, a predstoji nam rasprodaja preostalog nacionalnog bogatstva ili davanje istog u ruke stranih korporacija.
Jer, kako ćemo se razvijati, ako se nesmijemo povoljino zadužiti?

O tome su naši, svi oni u pregovaračkom timu, trebali voditi računa i ishodovati svojevrsne olakotne okolnosti zbog strahota kroz koje smo prošli radi Domovinskog rata.

Njemačka nije imala u skorije vrijeme ratnih strahota, ali je ipak zbog razjedinjenosti u prošlosti, uspjela danas ishodovati određene olakšice, koje su uvrštene u Lisabonski sporazum.

Te povlastice i većina robe koju kroz izvoz plasira van Njemačke,a unutar granica EU, Njemačku svrstava u glavnog čimbenika EU, koja kao takva od EU ima najviše koristi, dok druge zemlje tonu sve dublje u recesiju (Hrvatska je jedna od tih zemalja), samo što to naši velikodostojnici ne žele priznati. Činjenica je da bogati postaju još bogatiji, a siromašni, još siromašnijima.

Njemačka je konačno ostvarila svoj san sanjan od 800-te godine do danas; izvojevala je hegemoniju bez rata i ostvarila razvoj svojeg Svetog rimskog carstva.

Kakva je naša budućnost u tom Svetom rimskom carstvu, samo Bog zna.

subota, 28.05.2011.

Odgovornost i naplata ratnih šteta

Slika razorenog Vukovara

Civilizirani narodi rješavaju probleme i nadoknađuju štetu koju su počinili pripadnici tih naroda.
zadnja rata plaćanja ratne odštete po ugovoru iz Versaillea iz 1919.
Imamo li mi priliku razgovarati, dogovarati i razrješavati problematiku nagomilanu zbog nerješenih reparacija ratnih šteta nastalih zbog ratnog vihora na teritoriju bivše SFRJ?
Zapovjedna odgovornost za naplatu ratnih šteta , postoji li uopće takvo što?
Zbog nemoći aktualnih političara Hrvatske, građani koji plaćaju funkcioniranje državnog aparata, sada žive život poput onog života razvidnog u diktaturama i tzv. Tamnicama naroda.
Zašto državna administracija ne pokreće energičnije razrješavanje pitanja ratne odštete nastale zbog agresije na Hrvatsku?
Zašto se upravitelji države ponašaju nemarno prema građanima, koji su stvarali ili sudjelovali u stvaranju države Hrvatske? Sada se prema većini hrvatskih građana, vlastodršci ponašaju poput zle maćehe i zatiru sve hrvatsko. Kome se žele dodvoriti i misle li uistinu da će im većina građana to još dugo tolerirati?
Ma koliko je Crkva utjecala na odgoj i savjesnost građana na ovim prostorima, jednom će zamagljenom pogledu doći kraj. Građani će svim moralistima i kvazi moralistima reći; nosite se, želimo kvalitetno živjeti!!
Statistički pokazatelji nam daju do znanja kako je Hrvatska zbog ratnog vihora u Domovinskom ratu i kroz posljedice rata, pretrpila štetu najmanje 27 milijardi dolara.

Obavljena je procjena dijela ratnih šteta(general Praljak)
Sasvim je jasno da mi ne možemo živjeti u blagostanju, kada moramo sami financirati sve posljedice ratnih šteta, dok se u isto vrijeme svi oni koji su počinili te ratne štete tove i razmišljaju primjenjujući „filozofiju“; use nase i podase.
Hrvatska je dodatno oštećena financirajući razlike u mirovinama svim onim korisnicima koji su radili na području Hrvatske, a dobivaju mirovine iz mirovinskih fondova drugih država.
To je jedan od razloga za sve veći manjak u mirovinskim fondovima
U tome je mnogo oficirskih mirovina, istih onih oficira koji su naređivali ubijanje, granatiranje i razaranje.
Sada dobivaju plaću za svoju zločinačku rabotu. Kojeg li apsurda?
Apsurdna je izjava srbijanskog predsjednika Borisa Tadića; ovim je potezom isprana ljaga sa svih pripadnika srpskog naroda.“
Ljaga se ne ispire samo hapšenjem i zatvaranjem jednog prolupalog starca na samrti, nego i saniranjem štete koju je počinio u trenucima dok je bio na platnoj listi tog istog srpskog naroda.
Politika Borisa Tadića maše repom pred EU
Čak su zločinci i ravnopravni sa svim građanima Hrvatske, kada je u pitanju pravo na usklađivanje mirovina
Neki odgovori HZMO-a;
“Imaju li bivši vojnici JNA-prevedeni u radničke mirovine pravo na povrat duga?
ODGOVOR
Svi korisnici mirovina čija mirovina je preuzeta i uređena Zakonom o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA imaju pravo na izračun svote obeštećenja pod uvjetima propisanim Zakonom o provođenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 12. svibnja 1998. kao i ostali korisnici mirovine.

Imaju li pravo na povrat duga korisnici mirovina koji su mirovinu ostvarili u Republici Hrvatskoj, a imaju prebivalište izvan Republike Hrvatske?
ODGOVOR
Korisnici mirovina koji su mirovinu ostvarili u Republici Hrvatskoj, a imaju prebivalište izvan Republike Hrvatske, te državljanstvo neke druge države, imaju pravo na izračun svote obeštećenja pod uvjetima propisanim Zakonom o provođenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 12. svibnja 1998. kao i ostali korisnici mirovine.
Korisnici mirovina hrvatski državljani s prebivalištem u Republici Hrvatskoj koji su mirovinu ostvarili u susjednim državama, nemaju pravo na izračun svote obeštećenja pod uvjetima propisanim Zakonom o provođenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 12. svibnja 1998”.


Nazovimo to paradoksom; ako su zločinci, zašto se svi mi moramo odricati da bi oni sada lagodno živjeli?
To je još jedna zabluda i obmana Crkve;“tko tebe kamenom, ti njega kruhom.
To je isplativo i prihvatljivo za crkvenjake i samodopadne političare plaćenike, sada-kada žive lagodno u takvoj ulizničkoj državi.
Dokaz je to o neraskidivoj sprzi Crkve i vlasti.
Mi zapravo nismo u banani, ali su naši dužnosnici jako duboko u nečijem anusu(jedva i da vire van)
Ne bi li zločinci zapravo trebali patiti da okajaju svoje grijehe prema ovome svijetu? To bi bila pametna uputa za sve one koji naginju činjenju zločina. Sve drugo ih zapravo potiče na sam zločin.
Za one grijehe prema Bogu općenito, biti će im suđeno kadatada, ali za ove zločine koje su počinili prema ljudima, bolje da počinju plaćati već sada, jer će im inače svi ti grijesi biti duplicirani.
Ujedino se isplaćuje i razlika za sve one umirovljenike koji primaju mirovine iz drugih država, a manji im je prosjek od mirovina u Hrvatskoj.
Omogućava se isplata mirovina za umirovljenike koji su je ostvarili u bivšoj SFRJ, a sve na teret uplatitelja u mirovinske fondove u Hrvatskoj i uplatitelja poreskih obveznika u Hrvatskoj

Kada uzmemo sve negativne čimbenike u Hrvatskoj, pravo je čudo da Hrvatska kao država uopće i postoji.
Još dobro i živimo, koliko nas svakodnevno izrabljuju.

ponedjeljak, 02.05.2011.

Registar hrvatskih mutikaša

Robin Hood-asocijacija na potrebu realizacije pravednosti

Smatram jako važnim za budućnost svih građana Hrvatske; realizaciju objave svih onih koji su se u Hrvatskoj okoristili nekakvim pravom, a da to pravo nije uslijedilo nakon ostvarenog stvarnog rada.

Nakon toga, te zaslužnike treba izjednačiti sa svim drugim građanima, na način da kroz poreze otplate sve ono što im je darovano.
Neće ti građani biti oštećeni, a najviše zbog toga što su dugi niz godina besplatno koristili darovanu imovinu, iako tu imovinu nisu platili svojim radom. U tom slučaju će postepeno kroz poreze platiti ono što nikada do tada nisu.
Još uvijek su ti građani u boljoj poziciji od svih onih građana koji se moraju zadužiti i plaćati visoke kamate.

Kako većina građana ove zemlje smatra da je naša država nastala na temeljima posljeratne NRH(Narodne Republike Hrvatske), slijedom navedenog, potrebno je registar napraviti od razdoblja 1945, sve do današnjih dana.

Tu se moraju navesti sve one stambene jedinice koje su nekom darovane poslije Drugog svjetskog rata(nacionalizirana i konfiscirana imovina), stambene jedinice koje su darovane građanima(stambeni fondovi), stambene jedinice dodjelene učesnicima Domovinskog rata i stambene jedinice dodjelene povratnicima(neovisno koje su nacionalnosti).

Predstavljanjem i objavljivanjem grupacija zaslužnika, dolazi se do širokog spektra povlastičara, koji su stekli nekakvu imovinu na štetu drugih građana. U Hrvatskoj je protuustavno realizirati nejednakost građana(u Hrvatskoj su svi građani jednakopravni).

Nemoguće je tim građanima naplatiti jednokratno sve materijalne vrijednosti koje su stekli protivno Ustavu RH, ali je moguće pravednijim porezima izjednačiti te povlaštene građane i to sa svima onima koji su oštećeni zbog njihovih povlastica.
Zato je nejasno oslobađanje svakog poreza na darovanu imovinu. Jer, osloboditi dobitnike takve imovine od plaćanja poreza, donosi se dvostruka šteta građanima koji nisu ništa dobili. To je dvostruko kršenje ustavnog zakona.
Ispravljanje te pogreške, jamči jednakopravnost svih građana RH i garantira realizaciju pravednosti.

Jednaka prava svih građana bila su osnova svakog dosadašnjeg Ustava.

Pravednije bi bilo osloboditi poreza na zarađenu imovinu i općenito, osloboditi poreza prilikom prenosa vlasništva takve imovine. To je zarađena imovina, a ne imovina darovana zaslužnicima iz raznoraznih opravdanih i neopravdanih razloga. O tome trebaju relevantni faktori u Hrvatskoj voditi računa. U protivnom se uvjetuje nepravda svim građanima koji su svojim radom stekli neku imovinu.

Kakva je to država u kojoj se ne poštuju temeljna prava koja proizlaze iz Ustava?

Uzmemo li sve u obzir, onda dolazimo do impozantne brojke obitelji mutikaša ili nasljednika imovine mutikaša.

Dodatna porazna činjenica je da su u takvim obiteljima i korisnici mirovina ostvarenih van mirovinskih fondova(povlaštene mirovine).
Jasno je da su te mirovine puno veće od prosjećnih mirovina, pa je stoga nejasno po kojem osnovu je takvim ljudima progledano kroz prste, kada je u pitanju razrezivanje i plaćanje poreza.
Čime su ti nagrađeni ljudi zadužili građane Lijepe naše, pa sada oštećeni građani moraju dodatno izdvajati iz svojih sredstava, da bi namirili i uzdržavali te zaslužnike?
Što su to oni tako dobro napravili?

Mišljenja sam da se tom nepravdom potpiruje ljutnja i zlo, a to nije dobro za sretno životno okružje, ni sada, a ni u doglednoj budućnosti.

Želimo li živjeti u sreći i pravednosti, moramo ukloniti tu veliku pogrešku.

subota, 16.04.2011.

Hrvatska pred Međunarodnim sudom stvarno ravnopravna il' za EU samo prešutna činjenica neželjenog stanja?

The Bench, slika Williama Hogartha sa dodatkom hrvatskog grba-asocijacija na britanske suce i ožalošćenu Hrvatsku

Izdana i ponižena Hrvatska, od Zrinskih i Frankopana do današnjih dana, obiluje pripuzima i prikrivenim Hrvatima, a pravim slugama bjelosvjetskog hoštapleraja.

Nema u njihovim srcima ni malo ponosa, a još manje onog živog osjećaja-da jesmo i da postojimo-svoji na svome.

Uvijek će izdajnici naći neki razlog zašto su napravili to što su napravili, al' neće priznati da su gledali samo svoje interese.
Tako se državnici ne bi smjeli ponašati, pa bili oni samo bivši il' aktualni, sadašnji.

Država i nije država, ako nema svoj vlastiti stav u odnosima se Međunarodnom zajednicom.
Ako će nam tamo neki birokrati samo prenositi volju drugih EU birokrata, što će nam onda vlast?

Vlast i nije vlast, ako samo prenosi tuđu volju.

Građani ove zemlje su se jasno izjasnili, prihvaćanjem višestranačja, a nadalje kroz Domovinski rat.
Izjasnili smo se da želimo samostalnu i neovisnu Hrvatsku, pa makar i po cijenu sankcija.

Što nam mogu oduzeti EU birokrati il' oni međunarodni, ako ih potjeramo iz ozemlja Lijepe naše, kažemo; ko vas je.., mi možemo sami?
A i nadalje ako im kažemo što ih ide; Niste nas prihvatili pri rođenju naše državnosti, uvijek vam je nešto smetalo, pa nije ni čudo što nas ne prihvaćate sada, kada smo kolko-tolko ojačali.
Kako nas mogu kazniti sankcijama, kada živimo isto kao da smo pod sankcijama?

Heroj Ante Gotovina nam je pokazao kako se može braniti i obraniti Domovina, a sada je na nama da mu dokažemo da smo naučili nešto od njega i da smo kadri obraniti njega i jedinu nam i vječnu Hrvatsku.

Tko to može poreći, možda one maškare sa perikama il' tko?

Mi višestruko uvozimo veće vrijednosti od onih vrijednosti koje izvozimo.
Sami smo sposobni proizvesti sve što nam je potrebno za život, a možemo bez novih auta, televizora, frižidera i mobitela.
Možemo i bez bezvrjednog EU papira, tako hvaljenog eura.

Zatvorimo li sutra granice za sav uvoz i okrenemo li se svojim građanima koji nas nikada nisu izdali-Hrvatskoj dijaspori,
živjeti ćemo kvalitetnije no što smo živjeli dosad'.
Naši iseljenici raspolažu sa kapitalom većim od 70 milijardi eura.

Sada mi je puno jasnija odluka državne administracije o isplati odštete pojedinačnog iznosa 250 000 kn, u razdoblju do 2020 g. tj. isplate svim obiteljima s područja ratnih djelovanja(ukupno 17 milijardi kuna), a jasnije mi je i priznavanja mirovina pobunjenicima koji su uništavali Hrvatsku.

U određenim slučajevima, ti povratnici imaju sada veće mirovine od građana Hrvatske koji su sve vrijeme uplaćivali doprinose u mirovinske fondove u Hrvatskoj.

Po definiciji udruženog zločinačkog pothvata, sve što je rezultiralo štetom za one koji su zahvaćeni tim zločinačkim pothvatom, država je dužna isplatiti odštetu, tj. obeštetiti protjerane zbog takvog činjenja il' nečinjenja na našem državnom teritoriju.

Tko će to platiti?

Možda beskičmenjaci i pripuzi na vlasti ili pak poreski obveznici u Hrvatskoj?
To treba građanima Hrvatske jasno reći, bez prikrivanja i bez uljepšavanja posljedica.

Kakva donatorska konferencija?
Kome žele zamazati oči?

Pod hitno treba ukinuti aboliciju i obnoviti sve pojedinačne kaznene progone. Jer, po pojašnjenju optužnice i navođenja
prekomjernog neselektivnog granatiranja i razaranja civilnih ciljeva sa posljedicom preseljenja stanovništva, svi pobunjenici koji su se tako ponašali, zapravo su ratni zločinci, a za ratne zločince nema abolicije.

O tome međunarodni sud u Haagu nije vodio računa, tj. o otvaranju mogućnosti progona Srba povratnika, a zbog počinjenog stvarnog ratnog zločina.

Svakako im trebamo suditi(stvarnim ratnim zločincima) uz predočenje valjanih dokaza-ima ih podosta, a oni se onda neka žale, nakon presude, kako to već ide, drugostupanjskom sudu.

Na kraju se može napraviti razmjena sa međunarodnom zajednicom; mi njima osuđene i zatvorene srpske pobunjenike, a oni nama naše heroje.

Svatko bi trebao trpiti suživot sa onima koje podržava, a svi oni koji izriču apsurdne presude, trebali bi se nositi sa svim posljedicama takvih besmislenih presuda.

Ma kako nam teško bilo, uvijek će nas vodit uputa; "Navik on živi ki zgine pošteno."

petak, 25.02.2011.

Buđenje svijesti il’ hrvatski bunt?

Moralo je jednom krenuti, a sada kada se pokret dogodio, zaslužuje punu podršku i potpuni angažman.
Kroz buđenje svijesti dolazimo do prave slike stvarnosti, a sve ostalo su obmane, prividi i zablude.
Želimo kvalitetno živjeti, uživati, raditi i od svojeg rada sami se uzdržavati.
Zar je to toliko puno?
Zar nam zbog toga netko može suditi?
20 godina smo bili strpljivi, a kroz tu strpljivost i poštenje, razgrabiše nam sve radi čega smo se odricali.
I sada na kraju priče, došao je red da nam unište i onaj izvor dostojanstva iz kojeg je sve krenulo – žele u ruke tuđinu predati samostalnu i neovisnu Hrvatsku.
I opet će naša djeca boj biti za tamo nekog ljutog cesara,
a mi ćemo u takvoj stvarnosti biti zabilježeni kao loši čuvari Hrvatske, predavatelji hrvatskih nacionalnih interesa - generacija gubitnika hrvatske državnosti.
To je granica koja se nije smjela prijeći.
Onaj tko forsira prijelaz te granice, ne želi dobro građanima ove zemlje.
Svi jako dobro znamo kako se živi. Imamo oči da vidimo, a imamo i uši da čujemo.
Zašto nas onda i dalje smatraju gluhima i slijepima?
Da, postali smo komotniji zahvaljujući svim onim grabežljivcima koiji nas raskomotiše tereta nasljeđa naših predaka.
Što mi znamo koliko vrijede sva ta bogatstva?
Neka upravljaju i troše podobni, oni će to znati najbolje potrošiti - što dalje, to bolje.
Znati će podobni najbolje gdje treba ulagati-što manje u Hrvatskoj, to bolje.
A kako bi ušli u kapitalističku EU, kada nemamo ni jednog kapitalistu?
Za stvaranje kapitalista treba najmanje 100 godina predanog rada, a naši vrli političari bi na preskokce.
To tako dalje ne ide.
To je kao da želite voziti utrku formule1, a imate samo "vozače" koji nose odijela pravih vozača.
I onda se čudite kada se svi porazbijaju.

Budimo ono što smo oduvijek željeli biti - budimo svoji na svome.
Sve za Hrvatsku - Hrvatsku ni za što.

petak, 14.01.2011.

FINANCIJSKI UDAR NA GRAĐANE LIJEPE NAŠE. MORA LI BAŠ BITI OVAKO?

Ugledni zadarski karikaturist, autor lutaka i kazališni scenograf Mojmir Mihatov osvojio je drugu nagradu na 9. međunarodnom bijenalu karikature održanom u prosincu prošle godine u glavnom iranskom gradu Teheranu.


Koliko još imamo snage da izdržimo ovo sustavno izrabljivanje, koliko ćemo dugo okretati drugi obraz?

Izračunom svih rezova koje smo u razdoblju proteklih 2 godine otrpili, dolazim do saznanja o financijskom udaru na građane RH, koji je udar kao takav, teži od vojnog udara.
Tijekom vojnog udara, barem se uvodi nekakav red, a u ovakvom trenutnom neredu koristi imaju samo grabežljivci povezani sa kriminalom.

Gdje završavaju ta enormna financijska sreedstva koje uz prešutno odobravanje državne administracije, bivaju na razne načine oteta od građana RH?

-Enormni porezi
-Enormne kamate na sve vrste kredita
-Podcjenjen tečaj HR kn. u odnosu na druge valute, npr. CH franak
-Previsoka davanja u fond zdravstvene zaštite, dijametralno suprotno od pružajna usluga
-Prevelika financijska izdvajanja za međunarodne vojne misije
troškovi hrvatske misije u Afganistanu
-Previsoki troškovi financiranja političkog sustava
financiranje političkih stranaka
knjiga o financiranju stranaka u RH

-Prevelika financijska izdvajanja za održavanje i izgradnju prometne infrastrukture
iznosi trošarina

-Prevelika cijena energenata
neopravdani rast cijena
-Ukidanje poreznih olakšica
novi udar na srednji sloj


Kvalitetnim odgovorom na navedene stavke, dolazi se do formule izlaska iz krize u narednom dvogodišnjem razdoblju.
Ne, nije to nemoguća misija, već stvarnost povoljna za većinu građana lijepe naše.
Smanjenje PDV-a na primjerice 20% postigla bi se povoljnija klima za prijavljivanje poreza i umanjila bi se siva ekonomija.
Onemogućavanjem bankama da previsokim kamatama financijski iscrpljuju građane RH, stvorila bi se povoljnija klima za potrošnju građana. Sada je građanima ograničena potrošnja jer većinu sredstava odnesu banke, a sve zbog previsokih kamata. Novci idu van.
Zbog premale vrijednosti HR kn, u odnosu na druge valute, građani i država duguju sve više, a realno mogu kupiti sve manje.
Dodatno je nepovoljno po nas stanje u kojem višestruko više uvozimo od onog što sami proizvedemo i izvozimo.

Zbog loše formiranog zdravstvenog sustava, ispada da najveću korist imaju oni koji uopće ne uplaćuju u fond zdravstvene zaštite. Svi drugi se vrlo rijetko odluče koristiti medicinske usluge jer ih dodatno moraju financirati, neovisno koliko su tijekom dugog niza godina uplatili u taj fond.
Rješenje je moguće postići upisivanjem zadužbine zbog korištene zdravstvene zaštite.
Ovrha na imovinu, kao i na financijska sredstva koje korisnik posjeduje.
Oni korisnici koji imaju sredstva na računu u fondu u koji su uplaćivali, namirivali bi sve troškove za potrebe zdravstvene zaštite i nabavu lijekova iz tog računa.

Međunarodne vojne misije trebalo bi financirati reciproćno bruto nacionalnom dohotku po stanovniku RH(primjer koliko to izdvajaju zemlje na istom stupnju razvoja poput RH). Tada bi to bilo višestruko manje od iznosa koje danas izdvajamo.

Kada se radi o financiranju političkih stranaka i cjelokupnog političkog sustava, onda bi trebalo primjeniti istu formulu, a vezano za realnu mogućnost financiranja poreznih obveznika u RH. tj. Prihvatljivog održavanja takvog političkog sustava.
Plaće političara i dužnosnika trebale bi se usklađivati prema mogućnostima uplatitelja poreza.
Po toj formuli dužnosnička plaća, u današnjoj situaciji ne bi prelazila 10000 kn.
U takvoj stvarnosti bi se dužnosnici itekako trudili da stvore uvjete za što brži rast BDP.
Trenutno je situacija takva da dužnosnici imaju visoka primanja neovisno o stanju u ekonomiji.

Uplatitelji poreza za ceste, kao i uplatitelji trošarina iz kojih se financira prometna infrastuktura, često uplaćuju sredstva za megalomanske projekte koje možda nikada u životu neće koristiti(fantomski mostovi i velebne autoceste). U isto vrijeme koriste prometnice u svojim mjestima koje su na razini razvoja iz vremena Austrougarske monarhije.
Stranci koji koriste prometnice u RH, plaćaju samo za cestarine autocesta. Tu nepravilnost moguće je izbjeći naplatom tog iznosa u višoj boravišnoj pristojbi, koja bi trebala biti jedanput veća od pristojbe koju plaćaju domaći gosti. Ili uvođenjem vinjete za strance u koju bi bilo uračunato i korištenje svih drugih cesta.

Cijena energenata ne može biti usklađivana sa cijenama na EU tržištu jer infrastuktura nije izgrađivana na istim osnovama poput one u zemljama EU.
Većinu potencijala u RH stvorile su generacije građana dugogodišnjim izdvajanjima iz dohodaka i raznoraznim vidovima samodoprinosa. U zemljama EU ti potencijali su građeni koncesijama i privatnim kapitalom. Po tom pitanju nismo isti i ne možemo plaćati ni približno isto.

Ukidanjem poreznih olakšica ostvaruje se samo šteta jer će građani nakon proživljene zavrzlame teško donositi odluke eventualnog ulaska u kredit zbog kupnje nekretnina.
Takvom politikom će se kupovati sve manje.
Rješenje je u povratku povjerenja, a ne u lažnim obmanama u vidu sufinanciranja 200 e po m. četvornom za kupnju novih nekretnina. Nitko više ne vjeruje da će i to dugo ostati na snazi.

Pravilnim izračunom i preraspodjelom sredstava, građani Lijepe naše, u svim vidovima bi imali veći životni standard, a time se ostvaruje pretpostavka za sretnije i kvalitetnije životno okružje.

Tko bi to sve platio? Banke naravno.
Banke imaju love da neznaju kam će s njom.
Neka zarađuju, ali neka to ne bude preko noći, kao što je to primjer sada.
Tko će ih natjerati da to sve financiraju?
Pa naravno; stručnjaci i časni ljudi kojima ćemo ukazati povjerenje.

subota, 25.12.2010.

Sreća

U vremenu kada mir u duši omogućava zbližavanje i razumjevanje, a sve materijalno biva potisnuto u drugi plan, mi bivamo preplavljeni osjećajem da jesmo, da postojimo i da stvaramo svoju stvarnost.

Svima želim taj osjećaj mira, osjećaj moći i sposobnosti kreiranja vlastitog života, a svaki život da bude samo jedan sretan segment savršene cjeline postojanja.

Čestit Božić!

ponedjeljak, 13.12.2010.

PONIZNI PLES HRVATSKIH VELEMUŽEVA

Dok se žrtveni janjci ili žrtveni jarci polako vrte na žaru koji podpiruju njihovi dojučerašnji suradnici, mi gledamo stvarnost zafarbanih očiju.
Do kada će opsjenari biti zamjenjivani gorim i besćutnijim opsjenarima, a sve to na račun uspavanih poreznih obveznika Lijepe naše?
Enormna je cijena koju smo platili za politički rad velemuževima Lijepe naše slagalice kriminala, prevelika je to cijena u odnosu na rezultat koji imamo nakon skoro 20 godina, a mi unatoć tome guskama opsjenarkama i gusanima opsjenarima i dalje mažemo debele vratove.
Nije im bilo dosta uz previsoka primanja i dodatni milijun kuna godišnje za politički rad po svakom zastupniku/zastupnici, neovisno jel' oni nezavisani ili stranački organizirani bili , nego su reketarenjem dodatno osiromašivali posrnulo gospodarstvo RH.
Dojučerašnje dodvorice zaželjele se života sa poslugom, pa sada u trenucima kada im se to ostvarilo u objesti zamagljenim očima, vide samo ono što im odgovara.
I sad, kao nitko ništa nije znao, a 20 godina se radi po jedno te istoj formuli, samo su se korisnici prikupljenih sredstava izmjenjivali ovisno o tome koliko je tko participirao u vlasti.
„Princip je isti, a sve su ostalo nijanse.“
A mi idemo dalje.
Sve se više udaljujemo od života dostojnog za čovjeka, a postajemo plodno tlo za hranjenje bolesnog ega bijelosvjetskom hohštapleraju.
Zločinci, ubojice, silovatelji i izdajnici hrvatske državnosti, nagrađeni su u ovoj našoj stvarnosti, zbog uvlakara i dodvoricama koji su u službi bijelosvjetskom hohštapleraju.
Za čiju korist plešu svoj ponizni uvlakarski ples? Što ja od toga svega imam?
Osim što sam svijestan izgubljenog vremena u najljepšim godinama života, meni ostaje samo gorčina i prezir.
Apsurdna istina, ma koliko bolna za nas bila, treba izaći na vidjelo.
Jeli itko ikada izračunao koliko nas zapravo košta suživot sa bivšim pobunjenicima, sada nagrađenima za svoj krvavi ratni pir? Uz ratnu štetu koja je sa više od 27 milijardi dolara opteretila ispaćene hrvatske građane, uz to se još pribraja uzdržavanje dojučerašnjih pobunjenika i njihovih obitelji, kako se ne bi, nedaj Bože opet pobunili i zaželjeli činiti zločin.
Enormni iznosi za manjince, koji iznosi premašuju deseterostruki iznos u odnosu na sredstva raspoređena u prosjeku po pripadniku većinskog Naroda. Koga mi to financiramo i zbog koga se odričemo?
Mi im i dalje dajemo kruh, a oni razmišljaju o tome kako će nam ostaviti samo toliko snage da budemo njima na korist.
Podsjećaju me na vampire šišmiše, koji crpe krvi samo toliko da ozbiljno ne ugroze žrtvin život.
Kukavni i preplašeni dodvorice pristaju na sve, pa i na oprost ratne odštete, neovisno o tome što su građani RH na svojim leđima iznjeli najveći teret.
Svi mi si trebamo, kao biti dobri, jer je to nekak' kršćanski, a mi smo deklarirani kršćani.
Prvo udari, izbije mi zube, a onda kaže; izvini, a ja bi to trebao prihvatiti.
Malo sutra, takav kršćanin nisam, niti ne želim biti.
Kršćanski je oprostiti, ali i nadoknaditi nastalu štetu. Ukoliko je samo jedna stavka ispunjena, nema riječi o kršćanskom načinu života. Ni Bog ne voli kukavice i ulizice, a još manje zločince.
Bolje je časno zginut, nego ponižen živjet.

četvrtak, 24.06.2010.

Lijepa naša hraniteljica VII

Što je to što nedostaje da bi gibanje građana prešlo u harmoničnu sinergiju iz željenog u učinjeno?
Možda 200 mušketira neokapitalizma, hrvatskog modela napretka, jedinstvenog u svijetu(200 veličanstvenih graditelja boljitka).
Njihov tvorac je zaboravio na bitnu činjenicu(kvarljivost ljudi).



Sada bi tih 200 veličanstvenih trebalo nositi gospodarstvo Lijepe naše, a uglavnom se događa stvarnost u kojoj više traže od onog što realno daju.
Ti „mušketiri gospodarstva„ zapravo jako dobro žive, ali nisu obavili misiju zbog koje su postavljeni na pozicije u jednom društvu.



Plešu i dalje po notama mrtvog tvorca, ali ta melodija ne odgovara željama šireg auditorija( para uši do bola)
Tako je to i sa glavnim nositeljima poljoprivredne proizvodnje.
Trebali su se do sada formirati u segmente gospodarstva koji bi više davali od onog što očekuju dobiti iz zajedničkog računa realiziranog prikupljanjem poreza.
Dogodila se je realizacija najgoreg scenarija u Hrvatskoj.
Oni koji su trebali naučiti da sami ulove ribu, nikada to nisu naučili.
Naučili su jedino primati od drugih i živjeti od tuđeg zarađenog novca.
Nije lako naći izlaz iz takve apsurdne stvarnosti.
Jedina mogućnost je standardizacijom rada i točnim određivanjem predstaviti koliko napravljeni posao vrijedi.
U takvoj stvarnosti neće biti moguće zadržavati poslove koji nemaju nikakvog opravdanja
(primjer; jedan rukovoditelj na 5 zaposlenih u javnoj upravi ili državne agencije bez stvarne svrhe i bez realne učinkovitosti).
Neće biti ni moguće dobivati razne poticaje,ako nije u proteklom razdoblju poslovanja ,prikazana realna proizvodnja i prikazana prodaja proizvedene robe transferirane ili direktno plasirane na tržište.



Mirovine koje se isplaćuju korisnicima iz fondova mirovinskog osiguranja ne smiju biti takve da stavljaju korisnike u neravnopravni položaj.
Korisnik koji je ostvario mirovinu prije 20 ili više godina ne smije dobivati višu mirovinu od mirovine koju dobiva umirovljen sa istog radnog mjesta sa istim godinama staža, tj.takav umirovljeni korisnik sredstava iz fondova u današnjem vremenu ne smije dobivati manji iznos. Tu je razvidna nepravednost koja je napravljena prema umirovljenicima iz različitih vremena umirovljenja.
Ispada da su umirovljenici današnjeg vremena građani drugog reda.
Po današnjem modelu neravnopravne preraspodjele sredstava ispada da više mirovine ostvaruju oni korisnici koji su uplatili najmanje sredstava u mirovinske fondove, iako bi se te mirovine za sve korisnike trebale usklađivati sukladno raspoloživim sredstvima i stvarno uplaćenog iznosa, uokvireno u važeće zakone sa danom isplate, a ne vezano za one zakone koji su važili danom ostvarivanja prava na mirovinu.
Stečena prava mogu biti zadržana samo onda ako su se za korisnika uplaćivali realani iznosi u fondove, a koji ukupni iznos sa svim prinosima pokriva isplatu mirovine.
Nije li to realizirano, uvijek će se nekome morati oduzimati, da bi se nekome moglo davati.
Zlo je u tome što se realizira uzimanje onima koji imaju manje od onih kojima se daje.
Ukoliko je korisnik fonda generacijske solidarnosti, onda je jasno da može očekivati onakav iznos kakav je realno ostvariv i moguć za isplatu iz tog fonda.

Umirovljenici su prvi shvatili da je ukidanjem radnicima prava koja proizlaze iz ZOR-a, ujedino i manje sredstava u fondu generacijske solidarnosti, a time su ostvarive i nužno manje mirovine.
Znaju da su ovisni o radnicima, koji izdvajaju za njihove mirovine, a svoju zahvalnost su izrazili podrškom radnicima u njihovim nastojanjima zadržavanja prava koja proizlaze iz ZOR-u(zamka razdora, postavljena od strane vladajućih nije uspjela). Mreža koju su razapeli zaplela je njih same.

Činjenica je da ljudi ne mogu biti sve vrijeme uspavani, da će se dogoditi osvještavanje i stvoriti potpuna slika realne stvarnosti.
U toj stvarnosti neće biti moguća realizacija visokih primanja uz popratne povlastice koje dodatno uvećavaju visoka primanja povlaštenih struktura, a sve na štetu većine građana.

Čemu financirati te povlaštene strukture, ako su samo sebi na korist?
Ne ostvaruju nikakav pozitivni učinak, nema rasta životnog standarda većine građana, nego samo pad i samo silazna putanja prema napretku(retrogradni put i stvarni zaostatak u razvoju).

Državna administracija mora uzeti stvari u svoje ruke, kada su u pitanju razvojne strategije, a pogledom na financije i gospodarstvo.
Zato su plaćeni i samo zbog očekivanog pozitivnog učinka su dobili mandat.
Nema opravdanje za konstataciju kako su banke same po sebi ustanove zadužene za bit financijskih kretanja.
Banke jesu za to zadužene, ali ih treba neko i zadužiti.
Taj netko je Vlada formirana po volji većine građana jedne zemlje.
Ukoliko je financiranje građana pojedinaca opravdano i sigurnije od financiranja gospodarskih subjekata gubitaša, onda se treba preusmjeriti na financiranje pojedinaca i obitelji, koji će kroz daljnji napredak ostvariti realnu dobit.
Nadalje, od dijela ostvarene financijske dobiti, potrebno je financirati segmente u gospodarstvu, prethodno se osiguravajući od eventualnog mogućeg gubitka zbog nepredvidivih okolnosti(postoje za to osiguravajuća društva).
Građani ne smiju biti taoci nezasitnih gubitaša potpomognutih korumpiranim političarima plaćenicima.

Kada se ostvari realizacija međusobnih odnosa u kojima svaki segment preuzima na sebe faktor rizika ili plaća za to preuzimanje rizika drugom segmentu ili osiguravajućem društvu, onda se počinje ostvarivati pravedno društvo.



Nije to ni socijalizam ni kapitalizam, a nije ni komunizam, već pravedno društveno uređenje po mjeri čovjeka.
To je prirodan nezaustavljiv slijed evolucije svijesti.
Na nama je da ostvarimo ono čemu težimo-demokraciju po mjeri čovjeka slobodnog duha i „otvorenog srca“.
Prihvatljivu stvarnost za većinu građana, promijenjenu , na način da bude takva u kakvoj uistinu želimo živjeti.

nedjelja, 09.05.2010.

Lijepa naša hraniteljica VI dio

Prosperitetno društvo je ono društvo u kojem svaki pojedini segment obavlja djelatnost koju najbolje zna raditi.
Naše društvo djeluje poput neusklađenog instrumenta. Svi nešto sviraju, a rezultat tog sviranja je sve samo ne usklađena harmonija.
Nalazimo raznorazna opravdanja. Uvijek je netko drugi kriv, iako smo jedini krivci sami mi.
Ja sam kriv za moj neuspjeh. Uvijek treba polaziti sa stajališta; ja sam kriv za ono što mi je poznato, a istina je da sam i suučesnik(dobrovoljni, namjerni ili slučajni, nenamjerni) u svim događanjima koja me okružuju ili sam ja sam akter samog centra zbivanja.
Što bi to bilo tako značajno, a što ja kao pojedinac mogu napraviti za boljitak društva?
Za početak raditi samo ono što znam najbolje raditi, a sve ostalo uzeti za zabavu i hobi.
U takvoj stvarnosti ja ne bi smio obavljati posao nekog drugog, ali ne zato što to ne bi mogao napraviti, nego zato što će to bolje napraviti stručnjak za taj posao.
Na taj način ostvarujem dvostruku korist; bolje i kvalitetnije napravljen posao kroz sudjelovanje u pokretanju „kotača napretka“.
Segment kojem sam dozvolio da radi posao, a koji to radi bolje od mene, zarađuje za svoju egzistenciju i prehranjuje svoju obitelj.
Jedino tako, uz sav svoj rad, mogu pomoći napretku društva.
Drugi korak je brižno praćenje poštivanja osnovnih pravila ponašanja u prosperitetnom društvu.
Jeli taj segment kojem sam omogućio posao, plaća porez i doprinosi realizaciji boljitka cjelokupnog društva?
Tako sam ja zamislio sudjelovanje u izgradnji prosperitetnog društva.
U toj izgradnji postajem aktivni čimbenik, a nisam samo kritičar.
Kritika uistinu donosi promjenu stanja, ali je jako bitno kako se ponaša taj koji javnosti predstavlja kritiku.
Vjera, volja i ustrajnost zajedno sa postulatom ; suradnje kroz primjenu znanja u iskrenom i istinitom predstavljanju tog znanja omogućuje stvaranje veze u ljubavi.
To je energija stvaranja prosperitetnog društva. Oduvijek imamo tu energiju stvaranja, a trebamo je samo aktivirati i koristiti.

ponedjeljak, 03.05.2010.

Lijepa naša hraniteljica V dio

Boljitak društva u cjelini nije stvaran, ako nije stvorena osjetilna mogućnost zadovoljstva većine segmenata tog društva.
Kod nas se događa „politički apartheid“ u kojem manjina građana(oko 5%) prisvaja materijalne vrijednosti, koje bi trebale pripadati svim građanima, a sada ta manjina manipulacijama ostvaruje lagodan život jedino sebi.
Postaju na taj način sebični krojači vlastite sreće. Iako su „materijal“ od kojeg kroje tu svoju sreću, prisvojili od drugih.
Smjenjuju se obilato koristeći lakovjernost služeći se demagogijom.
Ne postoji sistem zaštite od takvog političkog djelovanja, barem ne unutar četverogodišnjeg razdoblja ili do idućih izbora.
Dogodio se paradoks u kojem bolje prolaze beskrupulozni grabežljivci, a ciljeve ostvaruju namještajući zakone, tako da što lakše ostvaruju svoju prljavu rabotu.
U našem sistemu ne postoje realni zastupnici volje većine i zbog toga takav sistem nije demokratski.
Živimo u doba raspoloživih mogućnosti ostvarivanja realne demokracije (suvremeno informatičko doba) Sve se može ostvariti transparentnim prikazivanjem rada onih koji nekog zastupaju(zastupnici u Hrvatskom saboru) i stvarnog broja pripadnika društva koje ti zastupnici predstavljaju.
To bi trebali biti najtočniji pokazatelji iza kojih stoje potpisi glasača i stvarna mogućnost otkazivanja povjerenja, onda kada zastupnik počne ostvarivati samo svoju volju.
Takvim načinom zastupa jedino sebe, a svaki njegov daljnji rad kao zastupnika, trebao bi biti onemogućen.
Samovolju zabludjelih zastupnika omogućuje nepoduzetnost onih koje zastupaju.
Dogodi li se buđenje svijesti kod većine interesenata, zasigurno će zaživjeti realna demokracija, a bitne poluge vlasti sačinjavati će stručnjaci, realni predstavnici volje većine građana RH.
Kada se pozitivna struja osvještavanja dogodi, ne smije ostati na samo jednom mjestu, nego slobodno cirkulirati i zahvaćati sve segmente društva.
Zadaća svakog pojedinog segmenta društva je širiti ideju realizacije boljitka.
Razvije li se potrebna snaga kretanja, zasigurno će se dogoditi pomak na bolje.

nedjelja, 04.04.2010.

Suvremeno doba kreiraju suvremeni segmenti stvarnosti

Živimo i djelujemo u suvremenom dobu, ali to djelovanje nije usklađeno na način da ostvarimo sve potencijale koje bi u normalnim okolnostima i mogli ostvariti. Nalazimo neki razlog zbog kojeg nismo dali od sebe onoliko koliko smo mogli dati,opravdavamo vlastiti neuspjeh izmišljenim il' stvarnim čimbenicima. Zašto jednostavno ne priznamo sami sebi da nam je zabavnije manje raditi i manje se angažirati za nešto što nije toliko ugodno,a sa sobom ne donosi toliko željenu ugodu?
Da, lakše je gledati neatraktivan način života drugih, nego se utopiti u mogućnosti neatraktivnog vlastitog načina života.
Nikako da se otrgnemo iz vrtloga vlastitih zabluda. Nikako da razumijemo da je neuspjeh drugih i naš globalni neuspjeh.


U duhu današnjeg vremena, tijekom odvijanja stvarnosti života u neprekidnoj borbi između dobra i zla, ja vam želim što više pobjeda dobra, da postanete stvarni sudionici izgradnje savršenijeg svijeta, onakvog u kakvom jedino dobro odnosi pobjedu.



Sretan Uskrs!

nedjelja, 28.03.2010.

Lijepa naša hraniteljica IV dio

Znamo da način raspolaganja vrijednostima u našem društvu nije organiziran sa utemeljenim načelom pravednosti.
Većina građana želi živjeti u društvenom uređenju u kojem je osnovni postolat tog uređenja pravednost.
Imamo svoje zastupnike u Hrvatskom Saboru,a njihova je zadaća:
1.Voditi politiku u skladu sa željama,tj.voljom većine građana.
2.Donositi zakone sukladno volji većini građana ove zemlje.
Usprkos tome volja većine nikada nije ostvarena, a zakoni koji su do sada doneseni,dobrim dijelom ne odgovaraju volji većine građana ove zemlje.
Dogodio se paradoks koji se u društvu gdje je realna demokracija ne može održati.
Zastupnici sada provode volju manjih skupina,a ne volju većine građana. Zakoni kreiraju ponašanje u gospodarstvu, a formirani su tako da odgovaraju volji manjine neovisno o volji većine.
Kako se to uopće moglo dogoditi?
Postoji prikrivena snaga (novac) koja uvjetuje stvarnu moć.
Događa se stvarnost u kojoj stvaralaštvo gubi moć.Tu moć preuzimaju posjednici novca neovisno jel' su stvaraoci ili destruktivci, bitno je da posjeduju dokaz da mogu razvrstavati vrijednosti prikazane novcem.
Takvo društvo u kojem novac ima veću moć od stvaralaštva, postaje (djelovanjem prikrivenih snaga);nazadnjačko društvo, tj. društvo apatije,bezvoljnosti i destrukcije.
To nazadnjaštvo omogućuje djelovanje prikrivenih snaga.
U današnjem suvremenom dobu građani trebaju uspostaviti instrument nadzora nad zastupnicima kojima su dali mandat i mogućnost njihovog promptnog smjenjivanja nakon dokazivanja da ne rade u korist stvaralaštva i napretka tj. u korist većine svojih glasača.
Zastupnici nisu izabrani da zastupaju sistem moći (novac i kapital), nego volju građana.
Kako se othrvati toj pošasti nazadnjaštva?
Jedna ideja je odbacivanjem novca i priznavanjem vrijednosti koje su doprinjele stvaralaštvu.
Te vrijednosti današnjeg doba moguće je pratiti jedino primjenom računalne informatike(sigurnim informacijskim sustavom).
Do sada primjenjivana ideja je; kontrola i praćenje transakcija većih od 70.000 kn i praćenje kretanja novca na zahtjev DORH-a.
Takav način se pokazao neučinkovit, a primjenom istog načina novac je premješten u sfere sive ekonomije.
Uspostavom vrednovanja stvaralaštva siva ekonomija postepeno nestaje, a novac gubi stvarnu moć.
Rad i stvaralaštvo u takvom sustavu neće više trebati skrivati, nego realno predstaviti i na taj način realizirati zasluženu dobit.

subota, 20.02.2010.

Lijepa naša hraniteljica, III dio

Normalno je da građani nazivaju vlast; "bando lopovska", kad lopovskim idejama otimaju od osiromašenih građana ono malo sredstava kojima bi trebali plaćati prevelike životne troškove.
Treba jednom za svagda reći; koliko je tko za svojeg života privredio i gdje su vrijednosti koje su interesenti privrijedili, a ako nisu privrijedili ništa, što ostaje iza njih, nego su sve za vrijeme svojeg privrjeđivanja potrošili, onda im reći u lice;
Niste uštedili ništa, a sada ovisite o solidarnosti ljudi koji rade i žive teže od vas.
Ako netko već ovisi o meni, onda bih ja trebao odlučiti, koliko mu stvarno mogu dati.
Ne radi se tu o napadu na stariju populaciju, nego na realno sagledavanje pozicije u društvu koje nezaustavivo ulazi u takvu realnost(pogledom na gospodarstvo), koja realnost je nepovoljna za cjelokupno stanovništvo ove zemlje.
Besmisleno je garancijama države pokrivati poslove od kojih ima koristi samo uska skupina interesenata.
Visina iznosa garancije trebala bi biti primjerena iznosu koji kroz poreze ta skupina uplaćuje u državni proračun sve dok je realna dobit u kontinuitetu, a mogući stvarni gubitak oduzeti od krajnje dobiti.

Naš sustav je zasnovan na kampanjstvu i kao takav osuđen je na propast.
financiranjem strančarenja i udruga odljevaju se enormna sredstva prikupljena od poreznih obveznika, a činjenica je da u takvim udrugama i strankama ima manje članova, nego je realni broj ljudi izvan istih.
Sve se svodi na to da manjina uživa povlastice zbog mukotrpnog odricanja većine.
Što ako ta većina ne preferira bilo kakvo udruživanje, nego jednostavno želi živjeti, svatko pojedinačno kao slobodna i neovisna jedinka, isključivo od vlastitog rada, pravedno vrednovanog i plaćenog.
Neka mi jednostavno kažu odgovor relevantni faktori ekonomije ove zemlje, a pitanje je;
Koliki bi moj standard bio da se ne otimaju vrijednosti usmjerene prema strankama i udrugama?
Ne želim sudjelovati u financiranju nametnutih kvazipolitičkih igrarija.
Ja jednostavno želim biti ja, neovisan o bilo kakvoj udruzi ili stranci, a živjeti dostojno od svojeg poštenog rada.
Financiranje stranaka i udruga treba prepustiti njihovom članstvu i jasno im reći; okanite se više parazitiranja i crpljenja državnog proračuna.

četvrtak, 21.01.2010.

Lijepa naša hraniteljica II dio

Sistem financiranja mirovina međugeneracijskom solidarnošću je velika prijevara građana koji to financiraju, a nisu dali odobrenje za raspodjelu sredstava u te svrhe (samoincijativna odluka uhljebljenih odabranika).
Kakva je to solidarnost na koju ja ni većina drugih interesenata nismo pristali?
Nije li to krađa ukamuflirana u milozvučni naziv?
Zašto se ne koriste sredstva u onolikoj mjeri, u kolikoj su mjeri korisnici uplaćivali tijekom privređivanja?
Treba jednom reću umirovljenicima gdje su završila sredstva koja su oni dugi niz godina uplaćivali.
I predstaviti im stvarnu istinu tj. tko im zapravo duguje.
Ako se je od njihovih uplaćenih sredstava izgradila infrastruktura u RH,onda je logično da se iz dobiti te infrastrukture izdvajaju sredstva za isplatu mirovina.
Ako su izgrađeni hoteli,onda su ti hoteli trebali biti prodani za realnu cijenu, a ne za jednu kunu
jer prodajom za jednu kunu, otuđena je realna vrijednost financijerima izgradnje.
Takva stvorena vrijednost je opljačkana isisavanjem sredstava iz fondova privatizacije,
a ujedino je organizirano stvaranje tajkuna.
Ukoliko su pak financirani vojni potencijali,onda treba realizirati isplatu prodajom ili davanjem u koncesiju.
Spasiti likvidnost ove zemlje nije moguće novim zaduživanjem, nego smanjivanjem glavnice duga i ishodovanjem prihvatljive kamate.
Za to je potrebna jaka državna administracija koja će biti kadra svjetskim financijskim moćnicima dati takav odgovor.
Nadalje trebamo što više poticati potrošnju u RH.

Kako nagovoriti građane da kupuju u Hrvatskoj, kada je van Hrvatske kupnja većina proizvoda i usluga jeftinija?
Svojevrsnom bonskom isplatom,koje je isplatno sredstvo moguće potrošiti jedino u Hrvatskoj.
Za građane koji ne žele prihvatiti takve hrvatske bonove, mirovine i socijalne pomoći treba isplatiti usklađeno sa životnim standardom u njihovim sredinama, a nikako ne prelaziti visinu iznosa koji se isplaćuje u Hrvatskoj.
(Primjer Švicarske u kojoj je nezamislivo isplaćivati socijalnu pomoć građanima koji žive van granica iste zemlje).
Nismo u prilici biti solidarni prema drugima na svoju vlastitu štetu. Pogotovo, ako živimo teže od onih kojima pomažemo.
takvim načinom ostvaruje se dvostruki učinak;
1. sredstva su potrošena u RH,a samim time se ostvaruje mogućnost punjenja proračuna kroz poreze.
2. Isplatom u bonovima onemogućuje se novo zaduživanje građana kreditima banaka.(bonom građani ne mogu plaćati kredit, a mogu kupiti proizvode u RH)

nedjelja, 20.12.2009.

Lijepa naša hraniteljica I dio

Hvala ti moja Domovino, na svemu lijepome što sam u tvojem okrilju osjetio.

Sa svih strana obasiplju nas informacijama o dolasku vremena u kojem ćemo se morati odricati sve više.
Nitko ne daje suvisla pojašnjenja i odgovore na pitanja;
-Zašto je stvarnost za nas baš takva?
-Zašto je naša Domovina postala majka hraniteljica svima onima koji su to zatražili?

Na tragu odgovora na ta pitanja, a zbog šutnje svih onih koji su dužni dati odgovore građanima, uzimam si pravo analizirati neke nepravilnosti koje su doprijele do mojeg uma.

Od početka stvaranja neovisne RH. ponosimo se demokracijom koju nikad nismo imali priliku osjetiti.
Izabrana vlast postala je sama sebi odgovorna i sama sebi za svrhu.
Zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju kontakt sa biračima i tu je prekinuta glavna spona prema realnoj demokraciji.
Bitne odluke vezane za sudbinu građana RH, donose se bez znanja i podrške građana.
Ne koristi se mogućnost izjašnjavanja građana referendumom, a ista mogućnost je osakaćena prevelikim potrebnim brojem građana koji traže referendum(najmanje 10%građana).
Logičnije bi bilo prihvatiti zahtjev 10% uplatitelja poreza(poreznih obveznika).
O bitnim pitanjima vezanim za strateške interese ove države, trebali bi se izjasniti oni koji plaćaju realizaciju zamišljenih projekata.
Na građane porezne obveznike,vrši se enormni pritisak, a sve zbog prevelikih troškova države.

Što saćinjava taj prevelik trošak i tko ga je napravio?

Nisu li to zablude "dobrodušnih" političara, koji su tu dobrodušnost izgrađivali na dug kojeg mi sada otplaćujemo?
Najlakšeje reći; sve je to zbog recesije i u cijelom svijetu je kriza, pa se je dogodilo isto i kod nas.
To su priče za malu djecu,a takvi navodi nemaju puno veze sa istinom.

Razlog manjka sredstava u državnom proraćunu je smanjena potrošnja u Hrvatskoj.
Istu tezu moguće je objasniti sa tri pokazatelja;

1. Bankarski lobij je povećao troškove kredita i time"stegnuo omču oko vrata" državi i građanima(ne kupuju se nekretnine na kredit, a zbog nerealno previsokih kamata)
2. Građani troše manje za osnovne životne potrepštine,jer su pritisnuti previsokim prispjelim ratama za kredite.(sredstva se odljevaju van Hrvatske,a banke ih šalju u svoje matične države).
3. Smanjeno je svako novo zaduživanje,a zbog nerealno visokih kriterija za dobivanje kredita(postroženi kriteriji,veliki depozitii i potrebne garancije tj.jamci).





S druge strane imamo veliki odljev sredstava van RH(uplaćene mirovine građanima koji borave van Hrvatske).
Takva sredstva se ne potroše u Hrvatskoj, a samim time je onemogućeno plaćanje PDV-a...

ponedjeljak, 30.11.2009.

Ovom svijetu trebaju usklađeni zakoni VII

Čudna je ta flegmatičnost tolikog broja obespravljenih.
Kao da ne vjerujemo vlastitim očima, pa ostavljamo da sve traje, ne želeći narušavati komoditet povlaštenih.
Još se dobro sjećam misli koje su pokrenule buđenje uspavanih; Zar ćete dozvoliti da vas i dalje obmanjuju oni koji se voze u skupim limuzinama, dok vi proživljavate u neimaštini?
Prošlo je skoro desetljeće, a promjenile su se samo uvećane cifre utrošenih sredstava za nabavu novih limuzina.
Želimo li uistinu da vlast postane uslužni servis građanima, onda nesmijemo dozvoliti da taj servis potroši više sredstava nego to građani mogu podnjeti.
Tužno je u vremenima krize promatrati skupocjene limuzine kupljene novcem poreznih obveznika, a još tužnije slušati objašnjenja vlastodržaca koji na svojoj koži ne osjećaju negativne učinke recesije(uvijek imaju višestruke iznose prosjeka u RH.,neovisno o krizi)
Ja uistinu neću biti sretniji, ako će netko od vlastodržaca biti manje sretan ili manje bogat, ali ću se bolje osjećati kada vidim da ne rasipa novac svih građana RH.
Čemu sav taj raskoš u državi u kojoj većina građana živi na rubu siromaštva?
Nije li takva stvarnost sramotna za zaslužne protagoniste iste stvarnosti.
Nema sreće u otimanju dobara, a ovakva trenutna preraspodjela dobara nije ništa drugo nego otimanje.
Može li netko tko dobiva enormna sredstva za OD i samo funkcioniranje, iz osiromašenog proračuna, a da ostane pritom sretan i bezbrižan?
Taj proračun pune građani koji žive od minimalnih primanja i još za kaznu moraju svakodnevno gledati sve one koji se razmeću sredstvima koja im nikada nisu trebala pripasti(200 bogatih obitelji).
Zar je tako teško bilo donjeti zakon koji bi ispravio te nepravilnosti? Ovo što sada imamo najmanje lići na pravdu.
Primjerice pravedan zakon o najvećem i najmanjem osobnom dohotku unutar svih gospodarskih subjekata,državnih i javnih službi. Zajedno sa zakonom koji bi pravično regulirao porezne olakšice, a koje bi se trebale koristiti za povećanje plaća, a ne bespotrebnog luksuza pojedinih poduzeća.
Neprosperitetno društvo nemamo radi loših radnih ljudi, nego zbog loših zakona, koji destimulirajuće djeluju na radništvo, a samim time i na cjelokupno gospodarstvo.

nedjelja, 11.10.2009.

Utopija u današnjem dobu VII

Nadobudni znanstvenici nam govore kako je sve određeno tj. posloženo u prostoru i vremenu.
A uporni su u tvrdnjama da će i dalje biti tako, neovisno o ljudskoj vrsti i opstanku iste vrste.
Životna sila koja djelomice prebiva u nama određuje materijalni i duhovni svijet.
Snaga ljudske misli, kao i snaga pozitivne i negativne misli cjelokupnog živog svijeta, stvara uvjete u životnom okružju.
Pozitivnim mislima i stvaranjem životnog uvjeta u kojem nema negativnih emocija ili negativnih i strahom ispunjenih misli, stvara se idealan životni prostor za oblik života koji odašilje takvu pozitivnu energiju(empatiju).
Sile prirode su kontrolirane kolektivnom sviješću živih oblika koji postoje u sferama djelovanja prirodnih sila i pojava.
Oblici života ograničene svijesti nisu u mogućnosti organizirano utjecati na sile prirode, jer djeluju u prostoru i vremenu instiktivno i nagonski, a zbog toga postaju kočnica mogućeg razvoja inteligentnih životnih oblika.
Iako nemaju razvijenu inteligenciju, takvi oblici života odašilju valove proizvod negativnih osjećaja, straha i tjeskobe.
Ljudska vrsta ima tu mogućnost za realiziranje idealnih uvjeta za sve oblike života i time ostvariti raj na zemlji.
Sile prirode djeluju na način da se podređuju harmoničnosti i snazi valova kolektivne svijesti.
Ako samo jedan svjestan oblik života obitava u prostoru i vremenu usklađen sa svim drugim oblicima života na način da ne djeluje destruktivno na njihovu životnu energiju, svojim pozitivnim usklađenim valovima utječe na djelovanje prirode i fenomene u istoj prirodi.
"Učinit ću da budete poput mene."

utorak, 15.09.2009.

Utopija u današnjem dobu VI

Koliko dugo možemo opstati "uspavani"?
Imamo privid života, a zapravo vegetiramo.
U ovome svijetu živjeti je moguće jedino u neprestanoj kretnji između dvije krajnosti tj. dvije dvojnosti(dobra i zla).
Kada smo bliže jednoj od dvojnosti, imamo priliku uživati u blagodatima te izabrane krajnosti.
Svoje mjesto u društvu osvajamo vrednovanjem jedne il' druge strane.
Svi oni koji raspolažu velikim materijalnim vrijednostima morali su izabranom stranom u sebi anulirati mogućnost osjećaja i spoznaje duhovnosti.
A osjećaj zadovoljstva koji je nastao zbog takvog života sa sobom nosi neprekidan osjećaj gladi za više materijalnih vrijednosti.
Takvi protagonisti"života" čine sve kako bi se uzdignuli iznad onih koji ne razmišljaju poput njih.
Hrane svoj ego pogledom na mase ljudi koji ne mogu dograbiti ni približno one "vrijednosti" sa kojima oni raspolažu.
Nesvjesno robuju strani usmjerenoj da djeluje pomoću njih i blještavilom materijalnih vrijednosti mame sve druge.
Omogućuju razvijanje ljutnje, stvorene da obuzima tijela obespravljenih.
Ta ljutnja nagovara ih da prekinu život ljudima koji su prisvajanjem materijalnih vrijednosti zagorčali život svima drugima, svim ljudima koji su manje uspješni u takvoj njihovoj viziji života.
Tada se događa novačenje vojnika one strane koja zatire život.
Istrošeni oblik je postignuo cilj; ishodovanjem svojeg kraja postojanja i uništavanjem drugih koji su zbog ljutnje u slabosti izvršili zločin, a počinjenim zločinom izgubili duhovnost.
Teško je opstati u ovome svijetu, kada su i "zakoni" prilagođeni "porobljenima" koji zatiru pravednost i život ljudima koji žele živjeti kao pravednici.
Šutnjom i nepoduzetnošću podržavamo trenutno stanje, a razjedinjeni postajemo lak plijen za sve one protiv kojih se želimo boriti.
Neaktivni tonemo polako u dubine ništavila.

ponedjeljak, 10.08.2009.

Utopija u današnjem dobu V

Osjećamo nezadovoljstvo postojećim stanjem, nismo ravnodušni pogledom na raspolaganje onom dobiti koja nam je ko' milostinja "servirana".
Sasvim je normalno da svjesno ljudsko biće teži boljem životu, pogotovo kada je sve tako zorno predstavljeno(dosezi civilizacijskih dostignuća).
Koristimo osjetila na način kako je to priroda tijekom evoluiranja našeg tijela, od postanka, pa sve do danas ostvarila.
Kroz učestalije svjesnosti duha i svojeg životnog okružja, čovjek je postao svjesni dio te prirode, neovisno kakva glad za korištenjem i raspolaganjem sa vrijednostima svog rada u njegovom stvarnom bitku bila.
Uzimajući više nego je to prihvatljivo, pogledom na potrebe drugih sudionika u realizaciji i ostvarivanju dobara, pojedinac se stavlja na distancu svih drugih koje je svjesno ili nesvjesno prisvajanjem vrijednosti oštetio.
Osjećaj privida i trenutnog zadovoljstva zbog mogućnosti "raspolaganja" sa velikim dijelom "kolača" nije trajan ni potpun, a svako produljenje takvog stanja produljuje njegovu vlastitu agoniju.
U onolikoj mjeri koliko je nepravednije zadržavanje prisvojenih vrijednosti, toliko je više ostvariv sav negativan način razvijanja događaja unutar svjesnog, podsvjesnog i nesvjesnog ljudskog bitka.
Pokrenuti kotač zbivanja se okreće, neovisno koliko mi svjesni bili.
Priroda tako počinje gospodariti nama i mi počinjemo sve više osjećati nedostižnu snagu prirode.(prirodne katastrofe).
Nije snaga čovjeka određena u mogućnosti raspolaganja materijalnim vrijednostima, nego u balansiranju unutar svih događanja vezanih za svoj bitak.
Zamislite jednog čovjeka kojem je dano ili si je sam uzeo na raspolaganje ogromno blago, ali je on zbog nerazumjevanja osjetilno "oguglao" (otupio).
Brine se o tom blagu, nastoji da blago sjaji najljepšim sjajem, a on sam ostane zapušten i nezbrinut.
Na kraju nesretan i nezadovoljan umre.
Potpuno svjestan čovjek više postaje temeljni dio prirode, a priroda se sve više prepušta volji ljudskoj.
Tim sljedom savršenstvo(Bog) prebiva zauvjek s nama.
"Učinit ću da budete poput mene"
Kad postanete svjesni svojih mogućnosti, savršenstvo će postati neodvojivi dio vas.
Probudite se i postanite gospodari svojih života!

četvrtak, 23.07.2009.

Utopija u današnjem dobu IV

Zabrinuti velikodostojnici i zagovaratelji modernizacije seoskih gospodarstava prezentiraju ideju potrebe zadržavanja mladih na selu i pretvaranje poljoprivrednog gospodarstva u prihvatljivu ekonomiju uz minimalni trošak države.
Činjenica je da dosadašnji način gospodarenja sa poljoprivrednim zemljištem nije isplativ pogledom na cjelokupnu poljoprivrednu proizvodnju.
Što je to što unazađuje poljoprivredna gospodarstva?
Bezidejnost i zastarjeli način razmišljanja, koji način ne omogućuje dobit u poslovima bavljenja poljoprivredom.
Patrijaharna obiteljska gospodarstva u kojima mladi ne dolaze do izražaja ili se njihove ideje unaprijed obezvređuju,zbog svega toga nema modernizacije sela, a time ni veće dobiti.
Mladi ljudi nemaju mogućnost raspolaganja sa dijelom imovine, iako su čitav svoj život doprinosili zajedničkom gospodarstvu i zaslužni su za uvećanje istog.
Zakoni su takvi da pogoduju starijima, a time je ostvaren monopol u gospodarenju imovinom, zbog čega mladi ne vide perspektivu i napuštaju takva gospodarstva.
Naposljetku, poljoprivredno zemljište postaje zapušteno. Ostaje čvrsto u rukama starijih ljudi, koji nisu sposobni gospodariti i donositi nove vrijednosti.
Mladima treba otvoriti mogućnost perspektive i dopustiti im da upravljaju sa imovinom kojom će svrhovito gospodariti.
Kad to postignemo mladi neće bježati sa sela,nego će upravljati gospodarstvom služeći se novim idejama i primjenjujući isplative projekte.
Treba ih samo motivirati i potaknuti. Na mladima svijet ostaje.

nedjelja, 21.06.2009.

Utopija u današnjem dobu III

Jesmo li zaista dostojni izgovarati velike riječi poput-„država to smo mi“?
Ili smo tek prollaznici u životima klimača glavom, korisnika svih pogodnosti servisa ustrojenog za korist 5% građana Lijepe Naše?
Tko su ti „Klimači glavom“?
Nisu li to oni ostvaritelji „hrvatskog sna“ za 5% građana „zaslužnika ili poslušnici neovlastelina, korisnici „mrvica“ bačenih ispod stola?
Zašto mora porezni sustav biti tako formiran da pogoduje tim neovlastelinima?
Baš zbog tog „pogodovanja“ Hrvatska postaje „Šervudska šuma“-pogodno tlo za pljačku sirotinje i bogačenje 5% odabranih..
Kod nas se događa sindrom obrnute „Šervudske šume“- uzima se sirotinji i daje bogatima.
Kako inače objasniti poreznu politiku,tj PDV podjednak za sve?
Sve je usmjereno iz sredstava prikupljenih PDV-om na namirivanje neovlastelina i njihov spas od bankrota.
Može li biti pravedno oporezivati isto građana koji preživljava od 1-1 i onog koji u obijesti potroši jedan prosječan OD za razuzdani izlazak u noćni život?
Napravili smo stadione gdje će simboli banalnosti jednog društva ostvarivati enormne prihode, a sustav im omogućuje izbjegavanje plaćanja poreza.
U svojoj uspavanosti se divimo „radu“ neoelite, a oni nas promatraju s podsmjehom trošeći stostruko više sredstava nego im je neophodno za život.
Dok god neće biti ostvarena mogućnost plaćanja roba i usluga isljučivo uz evidentiranje poreznog broja, obični građani koji preživljavaju će kroz poreze omogućavati lagodan život onima koji to ne zaslužuju.
Nema jednakosti za one koji mukotrpno zarađuju novac i razumno raspoređuju svaku zarađenu kunu, a pritom pošteno plaćaju porez i za one koji drže enormne iznose u „poreznim oazama“,a izbjegavaju plaćanje poreza državi koja im je omogućila ostvarivanje zarade.

četvrtak, 11.06.2009.

Utopija u današnjem dobu II

Nastojimo živjeti bolje, biti usklađeni sa okolinom i činiti dobra djela.
Jesmo li uistinu ustrajni na svojem putu ili posustajemo već nakon prve prepreke?
Kako nastaviti dalje kada ta prepreka uvjetuje realizaciju stvarnosti, potpuno drugačiju od prvotne zamišljene?
Vjerojatno u nastojanju da se prilagodimo, a pritom ne uvjetujemo ničiju tugu i bol.
Prvenstvenom pažnjom posvećenom brizi za druge, a tek potom o svojem osobnom komoditetu.
Brigom o drugima, koji su potrebiti, uvjetujemo ostvarivanje vlastitog dobitka.
Teško za povjerovati, ali je uistinu tako.
U svijetu gdje se sve svodi na ostvarivanje materijalnih vrijednosti, gubi se sklad i takav svijet postaje auto destruktivan.
Može li se pojedinac sam nositi s "virusom" ljutnje i pohlepe?
Zasigurno ne, jer je želja, koja je umjetno stvorena unutar njegovog uma, sofisticirani način porobljavanja.
Svakim daljnjim gomilanjem materijalnih vrijednosti, njemu nepotrebnih, osoba živi u mržnji, a osigurava si put u bezdan, mjesto odakle nema povratka.

ponedjeljak, 25.05.2009.

Mrtvi progovaraju iz nas II

Iako je malo kontaktirao sa znancima van garnizona, Antunu su kroz glavu počele kolati misli o novoformiranim oslobodilačkim jedinicama u okružju Zagreba i napuštanje vojne formacije u kojoj je gledao najsumornije slike događaja koje nije mogao poistovjetiti sa svojom vizijom ostvarenja tisućljetnog sna Hrvata.
Sada je trebalo izvesti prebjeg na oslobođeni teritorij koji se je nalazio na obroncima Plješivice, gdje je formirana partizanska jedinica“Josip Kraš“.
Kako sve izvesti a da se ne svete njegovim roditeljima, malenom bratu i sestrama?
Kroz misli mu se iscrta plan u kojem će sve navoditi da je poginuo zajedno sa drugim pripadnicima jedinice angažirane za preprate do logora smrti, a onda stupiti u vezu sa znancima za koje je znao da su veza prema slobodnom teritoriju.
Potkraj 1940. u kotarima Zagreb i Samobor, Klanjec i Stubica formirano je dvanaest partijskih ćelija, s ukupno 54 člana Komunističke partije. Ćelije su formirane u selima Kupljenovo, Kupljenski Hruševec, Puščanski Hruševec, Bregovljani, Pojatno, Ravnice, Pljuska i Jakovlje . U to vrijeme djelovao je već i općinski komitet u Pušči.
Utjecaj naprednog antifašističkog pokreta i ovdje je bio znatan, pa u toj činjenici treba prvenstveno tražiti i razloge neuspjeha ustaških vlastodržaca i njihovih propagandista. Ali ni inače totalitaran diktatorski režim, zasnovan na direktnoj podršci okupatora i krvavoj strahovladi, nije mogao naći mnogo pristaša među mirnim žiteljima ovih predjela; naprosto nije odgovarao njihovu mentalitetu.

srijeda, 20.05.2009.

Mrtvi progovaraju iz nas I poglavlje

„Unutarnja dvojba o ispravnosti odluke, nemir i vlastito preispitivanje životnih smjernica, strah, taj vječiti neprijatelj u trenucima odabira prave strane“


Izgubljen u sivilu događanja ponukan nagovorom prijatelja birtijskih pajdaša, Antun je ozbiljno počeo razmišljati o državnoj službi i crnoj odori, iako mu je neki unutarnji glas govorio, nije to za tebe. Ipak je prihvatio mobilizacijski poziv i krenuo putem izazova.
Ostavljajući obitelj koja mu je toliko radosti i ljepote života dala; otac radišni gazda što velik dio dana provodi u poslovima koristeći volove i nadnicama uzdržava poveliku obitelj pritom uspješno povečavajući gospodarstvo kupovanjem parcela za sav višak zarađenog novca. Majka; trpežljiva seljanka samozatajna i uglavnom potčinjena svim zahtjevima muža gospodara njene sreće i jedinog ostvaritelja toliko željene ljubavi, a uz pomoć svojih četiri kćeri vodi domaćinstvo koje postaje mala kuća puna sreće. Par godina star brat još u povojima mahnu mu ručicom čineći sramežljiv pokret na nagovor majke, koja ga je sa suzama u očima pritisnula jače k sebi i kroz suze doviknula; pazi na sebe sinko!
Krenu tako Antun u „novi život“, iako je odora i vojna formacija donosilo samo uništenje i smrt, ipak je to za njega bilo ostvarenje dječačkog sna.
Sve mu je išlo kao po nekom zacrtanom putu, a najtežu obuku savladao bi bez imalo napora, dok su njegovi kolege lipsali i lječili bolne upale mišića, on bi sve savladavao sa smješkom na licu. Konačno neke koristi od cjelodnevnih težačkih poslova i pomaganja ocu na polju,izgradio je snažno tijelo kojim je savladavao sve zadaće vezane za obuku, a vrlo brzo postao i sam instruktor novacima.
Prvi konkretni zadaci van garnizona i trenuci otrežnjenja i spoznaje prave stvarnosti.
Trebalo je u ranim jutarnjim satima iznenaditi nekoliko obitelji tadašnjih „neprijatelja“ režima i prepratiti ih u logor.
Prvi susret s nasmrt preplašenim ljudima i njihovi moličavi pogledi moljenje za život.
Nije Antun još znao kamo vode te ljude,jer mu je u šturom opisu zadatka i zapovijedi rečeno da ih treba izvesti iz grada, jer tamo više nije sigurno za njih.
Gledajući kako se kolege s ponižavanjem odnose prema nesretnim ljudima i kako ih časte s obiljem udaraca, ne mogne a da ne izrazi protest pokušavajući nekako pomoći nesretnicima.
-Pa što mučite jadne ljude,odvezite ih kamo morate,što ih trebate još udarati?
-Narednik Jozo, košćati visoki muškarac, Hercegovac,izraženih jagodičnih kostiju lica, uputi mu pogled pun mržnje,obrativši se riječima;
-Što je mladac, nisu te naučili posla, e pa ja ću te naučiti.
Vidiš,ovo je talog na dnu našeg društva, a u vrtlogu zbivanja taj talog muti cijelo društvo. Mi smo tu da to počistimo, a ako ti nije milo javi se satniku i nestani iz mojeg odjeljenja.
Dolazak pred logor. Jauci i zapomaganje nesretnih ljudi, prestravljeni pogled, zadnji trenuci života izvan „radionice smrti“
Stvarnost života i život na samom predvorju pakla, gorka istina o maloj vrijednosti ljudskog života, potaklo je Antuna da se odnosi kritički na postupanja oružnika i dočasnika što su se takmičili u nehumanim postupcima prema drugim pripadnicima ljudske vrste, po njihovom uvjerenju nejednakima.
Nedugo zatim, obrati mu se Jozo sa smješkom na licu;
-Imam radosnu vijest za tebe,založio sam se kod časničkog namjesnika da te premjeste u „predvorje pakla“,ima upražnjeno mjesto na poziciji poslužitelja izvršenja likvidacija (strojničara),sigurno te veseli novi zadatak. Ma znam ja da si sretan, samo ne želiš to javno pokazati, voliš gledati kako padaju.
Neki nepoznati osjećaj zahvati Antuna,kao da mu je u prsima velik teret.gotovo nepodnošljiv pritisak. Zar će stvarno tražiti od njega da ubija te nesretne ljude?

subota, 16.05.2009.

Mrtvi progovaraju iz nas (uvod, II dio)

Zašto ne sude ratnim zločincima za zločin počinjen poslje II svjetskog rata?
Kada bi im bilo suđeno za ono što su napravili, onda bi njihovi potomci ili oni sami morali napustiti velebne vile i stanove u koje su uselili nakon likvidacije pravih vlasnika.
Do kada ćemo dopuštati da nam oduzimaju naše pravo na bolji život, oni koji su svoje mjesto u zajednici zauzeli zahvaljujući zločinu njihovih predaka?
Mnogi i danas dobivaju primanja temeljena na zaslugama koje su zapravo bille legaliziran zločin. Njih 50000 i danas primaju boračke mirovine. Koliko su godina imali dok su ratovali?
Smije li zločin ikada biti legaliziran?
Upravo takvo stanje čine ovo naše nesretno podneblje prokletim i nikada neće biti sreće dok god i zadnja oteta vrijednost ne bude vraćena potomcima nesretnih ljudi,koji su bili u bunilu događaja nepravedno pogubljeni.
Svi oni koji su prebivali u takvim nekretninama i koristili otete posjede trebali bi biti zadovoljni sa onime što su besplatno koristili dugi niz godina,a ne sada još dodatno na teret poreznih obveznika tražiti obeštećenje zbog napuštanja nepravedno dodjeljenih kuća,stanova i posjeda.
Kakva je to nepravda njima nanešena?
Ako napuste nešto što nikada ni nije trebalo biti njihovo, dopuštaju realizaciju pravednosti.
Ako imaju i malo savjesti izaći će sami, napustiti korištene prostore i odati dužno štovanje zrtvama nepravednog progona, a jedino tako će omogućiti vlastiti život u sreći.

četvrtak, 14.05.2009.

Koliko nam malo treba da postanemo divlja horda? VII

Moramo li uistinu plaćati toliko velike poreze?
Ispada da nam tako odgovara jer ne izražavamo protest ni nezadovoljstvo, barem ne na način kojim bi bili ozbiljno shvaćeni.
U sustavu koji je uređen na način da se demokracijom pokrenutim društvenim gibanjima prepoznaje "bilo" i težnje društva, pripadnici tog društva trebaju pokazati na kakav način žele živjeti i što im ne odgovara u "njihovom" uređenom sustavu.
To se izražava kroz javne prosvjede, jer nije uspostavljena veza između zastupnika u Saboru i glasača, barem ne poslije završene kampanje.
Država koju vode vlastodršci nepovezani s narodom je kao brod koji plovi nemirnim morem, a kojim upravljaju siti tj. pomoću uhranjenih kapetana, dok putnici bivaju gladni i tako plove nesigurnom rutom, podnose ono što njima nimalo ne odgovara.
Imaju li naši "kapetani" pravo upravljati sustavom na način da su većina građana nezadovoljni?
Oni su uvjereni da mogu,iako im je najveće uvjerenje osiguralo potrošeni enormni broj sredstava za vlastitu sigurnost.
Zapitate li se ponekad; Koga se gospoda boje?
Onih ljudi kojima bi trebali služiti, a zapravo im svojom nesposobnošću uvjetuju realnost o zagorčavanju života.
Kazati će; pa ne mogu uvijek svi biti zadovoljni.
Iako znaju da bi velik' dio građana trebali biti zadovoljni sa svojim načinom života, vladajući uporno vuku poteze koji nas vode u veće i sveobuhvatnije nezadovoljstvo.
Zbog svoje uspavanosti uvjetuju mnoštvo pojedinačnih tragedija. Pošast se postepeno širi, a oni koji bi trebali sudjelovati u suzbijanju, zahvaćeni su razvojem događaja i uvjereni kako je manja šteta ako se prekine postojeće stanje.
Može li se još nešto spasiti?
Svakako može, ako se protagonistima usadi uvjerenje da ima vrijednosti u onome što spašavaju.
Za sada su uvjereni samo oni koji imaju spremljene stvari za bijeg u drugo životno okružje.
Ovdje žive na način da do zadnjeg iscrpljuju sve flegmatične i tako žive koliko toliko dobro, a bez rizika da će zbog svojih postupaka ili propusta u narednom periodu živjeti lošije.
Snaga koja se rasiplje na auto destrukciju trebala bi biti utrošena na neutralizaciju uzroka nezadovoljstva, na način koji je društveno prihvatljiv i čini bit demokracije.
Organiziranjem prosvjeda u koje su uključeni svi nezadovoljnici postojećim stanjem, neovisno koju djelatnost obavljali.
Jedino na takav način se može opipati "bilo" naroda, jer je veza sa zastupnicima prekinuta, a nikada u potpunosti ni nije bila uspostavljena.
Neorganiziranošću ostaju samo manje nepovezane skupine izgubljene u mnoštvu želja i precijenjene vlastitim mogućnostima.
Sindikalni čelnici snose krivnju radi razjedinjenost pojedinih skupina.
Ne smije se posustajati na prvoj prepreci i već nakon prvog "udarca" uzmaknuti.
Ulog je velik, a dobit je zagarantirana; bolje sutra nama i našim potomcima.
O nama ovisi; hoćemo li postati divlja horda ili pak organizirana skupina (pokret) koja donosi promjene na bolje.

utorak, 05.05.2009.

Koliko nam malo treba da postanemo divlja horda? VI

Nema loših učenika, već samo nedovoljno aktivni učitelji.
Svaki čovjek ima ono nešto posebno u sebi,ono što nadopunjuje cjelinu sazdanu od mnogobrojnih različitih pripadnika ljudske vrste.
Zašto onda u vlastitom uzdizanju čovjek "gazi" po drugim pripadnicima, ne bi li se dosegnulo bolje mjesto pod suncem?
Takvim načinom uvjetuje privid o zauzetom boljem mjestu, a stvarnost je da se upravo u nehumanom ponašanju nad njime nadvijaju tmurni oblaci, koji u njegovoj stvarnosti zaklanjaju sunce i on boravi u tami iako za druge postoji svjetlost.
Svi smo naizgled neovisne jedinke, a opet povezani neraskidivim sponama.
Činimo jedni drugima da se zagorča život, otežavamo ga zbog djelovanja kada nismo bili svjesni svojih postupaka, a ponašamo se tako zbog nedovoljno kvalitetne edukacije, koju smo stekli naukom "uspavanih" učitelja.
Smiju li učitelji biti "uspavani"?
-Nikada, jer njihovom "uspavanošću" se uvjetuje smrt društvene cjelovitosti i svrhovitosti u razdoblju koje dolazi.
Kada imamo pokazatelje agresivnog ponašanja i nehumanom pristupu mladih prema svemu što ih okružuje, tada je to naznaka o alarmantnom stanju unutar ustanova za odgoj, edukaciju
i unutar samih obitelji.
Mogu li biti dobri učitelji i odgajatelji oni koji nisu sami bili dobro odgajani?
-Uistinu mogu ukoliko na svom tužnom životnom putu "polove" smjernice koje ih drže na putu pravednika.
Učitelji bi trebali biti prvi na putu pravednika.
Svaka zajednica koja se guši devijantnim ponašanjima skupina ili pojedinaca nekvalitetno educiranih mladih ljudi, predstavlja stanje unutar odgojnih i obrazovnih ustanova.
Škole tako igrom slučaja postaju "sjemenište" budućim kriminalcima, a mali broj njih ostaju nedodirnuti negativnim učincima koje izaziva takav "bolestan" sustav.
Sada žanjemo ono što su naši roditelji i djedovi u svojim propustima sijali.
Hoćemo li dopustiti da se naši unuci zgražaju u budućnosti, zbog naših djela il' propusta u ovom vremenu?
Trebamo prekinuti slijed negativnog i konačno uvjetovati izgradnju zdravog društvenog okružja za generacije koje dolaze.

<	studeni, 2011
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (4)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (7)
Kolovoz 2008 (35)
Srpanj 2008 (19)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?